Prvobitni vlasnik je bio Ivica Šutej, poznat po glazbenoj instrumentalnoj nadarenosti. Mlin je prestao sa svojim radom 1952. godine.
Kasnije je objekt sa zemljištem u posjedu obitelji Mucko, pa se još u narodu naziva Muckov melin, iako po kazivanju, obitelj nije obavljala mlinarske aktivnosti.
Prema usmenim predajama, prisutna je zanimljiva sklonost bivšeg vlasnika glazbenoj umjetnosti kao i ostalim privatnim zanimljivim događajima što možemo povezati s komičnom operom Jakova Gotovca „Ero s onoga svijeta“.
Rudolf Bićanić piše da su u narodnoj mašti đavao i vodeničar u bliskom srodstvu, a to se vidjelo i kod glasovite, najsnažnije hrvatske narodne opere „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca koji je mlinarevoj pjesmi dao posebnu draž što možemo usporediti s veselom osobnosti vlasnika ovog mlina.
(Isječak iz opere „Ero s onoga svijeta“)
„….Brblje voda, žrvnji rokću,
kašike ko klopci klopću,
pod kamenom zrnje škripi,
sitno brašno sitno sipi:
Nek se žuri ko mljet ima
Sve će samljet - mlinar Sima!
Poput živog ljudskog srca
mlin se žuri, dršće, kuca.
Kad se smiri mlin na vodi
niko k njemu ne dohodi.
Kad se srce zaustavi
život gine - smrt se javi…“.
Mnogo je razloga i ne začuđuju nas mnogobrojne ivanečke legende koje povezuju vodu, mlin i mistična narodna vjerovanja.
Među vlasnicima ivanečkih mlinova bilo je vlastelina, glazbenika, industrijalaca, intelektualaca i školovanih mlinara. Na neki način možemo pričati o društvenoj nadogradnji mikroekonomije jedne sredine kroz određeno vremensko razdoblje.