Znameniti mlin koji je bio u centru samoga mjesta nasuprot Župne crkve Sv. Marije Magdalene, bio je izgrađen od masivne zidane građe. Ujedno je služio za stanovanje obitelji s prostorijom za težake. Mlin su pokretala dva velika mlinska kola. Značajan je i po smjeni vlasnika u proteklom razdoblju. Prvobitno je bio u vlasništvu Franje Pusta, a nakon toga njegova „obermlinara“ Viktora Karažinca. Prestao je s radom 1969. godine. Zadnji mlinar je bio Dragutin Karažinec, a mlin je naslijedio od svog oca Viktora Karažinca. Dragutin Karažinec završio je gimnaziju u Varaždinu i počeo studirati agronomiju. Četiri semestra je završio, ali zbog prilika kod kuće, nije mogao nastaviti studij. Završio je financijski tečaj i zaposlio se u upravi, a kasnije se počeo baviti mlinarskim zanatom. Bio je aktivni planinar od 1948. godine, te je obnašao sve važne dužnosti u ivanečkom planinarskom društvu, ali i na razini hrvatskog planinarstva. Za svoje zasluge na planinarskom polju odlikovan je 1958. godine srebrnom značkom Planinarskog saveza Jugoslavije, a dobio je i niz priznanja lokalnih, županijskih i općinskih tijela.
Prema dobivenim informacijama među vlasnicima mlinova bilo je prisutno suparništvo, posebno u ljetnim mjesecima kada je vodni resurs Bistrice bio smanjen. U tom slučaju najbolje su prolazili mlinovi u gornjem dijelu Ivanca. Nerijetko je ovaj Karažinčev mlin s dva vodena mlinska kola ostao s nedovoljnom količinom vode - vodnim resursom što je uzrokovalo probleme u obavljanju mlinarskih aktivnosti.
U cjelokupnom sažimanju neizostavno je ispreplitanje Bistrice, mlinova i Ivančice. S obzirom da je Dragutin Karažinec bio izuzetno aktivni planinar ukazuje se potreba malog osvrta na našu Ivančicu. Nekad davno sve važne događaje i zanimljivosti zabilježile su ondašnje tiskovine.
ZANIMLJIVOST
Ivanečki župnik Milan Kučenjak napisao je u časopisu „Naše pravice“ 1912., broj 25 interesantnu zanimljivost, između ostalog : „...On tamo, a mi na Ivančici, Govorilo se pomoću jakih zrcala. Njegovo vidismo sa Ivančice kao žarku svjetlu točku u pol biela dana. Tako on i naše. Govorilo se tako, da se je rukom zastiralo zrcalo te tim načinom kao na brzojavu odavala slova. Točno u podne javilo se iz Ivanića ovamo,, da je 12 sati po meri-dianu, i mi si naravnasmo naše satove. Naš nadporučnik javio onamo, da ga je posjetilo društvo gospode i gospodja; on nam odgovori, da nije tako sretan, da je sam. Poslasmo mu pozdrav, on nam se zahvali. I na zagrebačkom Sljemenu bio je jedan takovi geograf; ali je baš dan prije svršio bio svoj posao i otišao. Tom sgodom promatrali smo u 4 sata popodne i sunčane pjege. jer je tu bilo svake vrste najboljih durbina i instrumenata. Bio je to za sve nas dan pravoga uživanja u prirodi, nezaboravni dan...“. Uz navedeno, u tekstu je napisao i o važnosti Ivančice u prošlosti: „...Francuza više nema tu; a Hrvati kao da ne mare za svoje prirodne krasote. Odoše i ivanečki nekadanji oduševljeni turist Dr. med. Josip Hruby, danas kr. kot. liječnik u Kostajnici poznao je našu goru kao nitko. Imao je lijepu zbirku kamenja sa Ivančice, po kojem je naslućivao, da je Ivančica u davnoj davnini bila i vatrometna gora. Revan turista bio je i Nikola Jordanić kao ivanečki kot. sudac, danas banski vijećnik u Zagrebu, inžinir Ante Vavrović i mjernik Pajek, kojima je bila šala uspeti se u kojegod doba na Ivančicu. Bilo je mislim godine 1886. kad je jedno desetak dana činio geografička studija i mjerenje na Ivančici član bečkog geografičkoga društva g. Rehm, za onda nadporučnik. Pohodih ga sa ovećim društvom na vrhu Ivančice. Čitavi prekrasni srpanjski dan proživismo gore... Hajd na gore, na mile naše hrvatske gore, gdje slobodi staroj i sad vile dvore!“
Kada spominjemo hidroenergetski potencijal potoka Bistrice, neizostavni je spomen na Ivančicu u čijem podnožju je izvorište. Tu počinje nekadašnja stvarnost, a danas samo sjećanja na meline. Vodeni tok nekada i danas vijuga usjecima između novoizgrađenih kuća, a u prošlosti malih bijelih hižica…. Jedno zanimljivo minulo razdoblje koje se isprepliće s raznim društvenim djelatnostima (gospodarstvo, kultura, turizam, baština…). Sve važne značajke našega Ivanca već davno prepoznali su stranci (Francuzi, Belgijanci, Autrijanci) koji su ovdje u jednom vremenskom razdoblju obitavali, a davno prije njih, naravno i vitezovi ivanovci. Sveukupno možemo istaknuti geostratešku, vojnu i gospodarsku važnost našega kraja.