Mlin se nekada nazivao i „Papirnica“ prema cjelokupnom obližnjem zemljišnom lokalitetu, prvobitno je bio u vlasništvu Ivanečke župe. Nakon toga dolazi do promjene još dvaju vlasnika. Bio je u posjedu Vjekoslava Cigule, zatim u obitelji Herg do 1965. godine kada je brigu oko mlina vodila Danica Herg. Poslije šezdesetih godina je u vlasništvu poznate ivanečke mlinarske obitelji Ivana Čakleca. Brigu o mlinu vodila je i njegova žena Anđela Čaklec koja je imala položen ispit i mlinarsku svjedodžbu, te je i na nju glasio sam mlin.
U sklopu mlina nalazila se prostorija gdje su ljudi donosili žito i čekali na red, te je postojala i staja za kolsku zapregu. Mlin je zidan od čvrstog materijala, a objekt postoji još i danas. Mlin su pokretala dva mlinska vodena kola. Postoji zanimljiv zapis u „Varaždinskom vjesniku“ iz 1890. u broju 27: „Mlin župnički u Ivancu na 2 kolesa iznajmljuje se od 1. listopada o. g. Pobliži uvjeti mogu se doznati na župnom dvoru Ivanečkom.“
Prije Drugog svjetskog rata u mlin je ugrađena turbina, a od 1969. godine radi na električni pogon. Mlin je još 2007. godine radio redovito zahvaljujući marljivom 89-godišnjem vlasniku.
Postoje vrlo interesantni podaci o Ivanu Čaklecu koji je oko 1952. godine obavljao rekonstrukciju velikog 8-metarskog mlinskog kola u Pustovu mlinu, zatim je izradio dva drvena mlinska kola za Friščićev mlin, od kojih je zadnji ugrađen 2004. godine. Uz navedeno izrađivao je vodena mlinska kola i za druge značajne ivanečke mlinove.
Zanimljivost vezanu za ivanečke mlinove važnu i na globalnoj razini objavilo je „Hrvatsko jedinstvo“ 1945. iz kronike grada Varaždina, a glasi: „1783. bila je u mjesecu prosincu tako oštra zima, a tako i u siečnju 1784., da je led na Dravi upravo raztrgao mlinove. Ova nesreća težko je pogodila varošane, vojnike i okolišno pučanstvo, jer se žitarice nisu mogle samljeti. A kad je ponestalo brašna, ponestalo je i kruha i drugog peciva. U toj nevolji 'obratila se varoška obćina županiji s molbom, da oglasi mlinarima u Ivancu, da će im varaždinski mlinari donositi žito na meljavu“.
Iz napisanog je vidljiva dugogodišnja i značajna gospodarska tradicija ivanečkih mlinova pokretanih snagom vode gorskog potoka Bistrice.
Prema navedenim zapisima možemo uočiti koliku su važnost u ondašnje vrijeme imali ivanečki mlinovi, osobito kada uzmemo u obzir da su u Ivancu između ostalih postojala dva velika mlina (Pustov mlin i Kukuljević-Rajterov mlin).