Vlasnik i mlinar bio je Danijel Posarić. Mlin je imao svoju vlastitu konjsku kolnu zapregu, a u mlinu se obavljala usluga mljevenja žita i prerada bundevinih koštica u crno ulje (koščično ulje). Uslugu prerade bundevinih koštica koristili su ljudi iz svih krajeva Varaždinske županije, a u narodu su ih nazivali poljarima. Proces dobivanja crnog ulja trajao je i do tri dana. Za to vrijeme svi koji su čekali na red okupili su se u posebnoj prostoriji gdje su se družili. Okupljeni poljari često su zapjevali uz živu muziku, kartali se, te su pričali i prepričavali razne dogodovštine iz svojih života.

Još i danas u potkrovlju mlina postoji mala prostorija sa zidanim dimnjakom i prozorom okrenutim prema jugu gdje je obitavao vlasnik mlina. S obzirom na prisutan kompleksan proizvodni proces, ništa se nije prepuštalo slučaju, vlasnik je uvijek bio spreman uskočiti i riješiti trenutnu situaciju.

Dokaz predanosti poslu bio je i taj da je vlasnik sam obrađivao (klepao) velike žrvene kamene posebno izrađenom alatkom (klepač). Čelične alatke dao je izrađivati kod kovača u neposrednoj blizini, u ulici R. Rajtera. (Nažalost ovo staro zdanje kovačnice je srušeno 2016.)

Proces obrade mlinskog kamena u narodu nazivao se klep. Bilo je poznato da prvo brašno nakon obrade, nije bilo dobre kvalitete i obično se upotrebljavalo za stočnu hranu.
Svjedočanstvo jednog minulog vremena je današnja postojanost velike drvene preše za namjenu prerade ulja kao i ostale vizure interijera mlina. Mlin je prestao raditi 1985. godine.