Pustov mlin/melin „Mašina“

Od svih mlinova, najveći i najupečatljiviji bio je svakako mlin Franje Pusta. Početkom 19. stoljeća, prije same mlinarske proizvodnje, tu se nalazila tvornica za proizvodnju burmuta (duhanskog šnofanca) koju je vodio Mirko Markić. Od 1831. godine tvornicu preuzimaju Franjo Pust i drugovi koji su ostvarili uspješnu proizvodnju do 1848. godine. Nakon uvođenja austrijskog apsolutizma i državnog monopola na duhan, ova se privatna tvornica 1849. godine preuređuje u mlin na valjke. Pretpostavlja se prema veličini valjaka da je bio prvi takve tehnologije u Hrvatskoj, a dobavljen je iz Beča od tvrtke L. Nemelka. Mlin je pokretalo 8 metara visoko naljevno mlinsko kolo na koje se iznad seoskih kućica dovodila voda putem velikog drvenog kanala (žljeba), dužine više od 200 metara. Prema podacima iz starih poslovnih knjiga, mlin je mjesečno samljeo do 25 vagona pšenice.
Elektrificiran je 1923. godine ugradnjom strujnog generatora izmjenične struje koja se dobivala iz turbine u pilani 450 metara uzvodno. Tom strujom se je opskrbljivao cijeli dio gornjeg Ivanca.
Poslije 1932. godine mlin je uzeo u zakup Emil Obsiger, sin bivšeg vlasnika svratišta hotela „Janje“ u Varaždinu. Kroz proteklo razdoblje često se barata i nazivom Pust - Obsigerov mlin.
U ovom mlinu proizvodilo se vrlo kvalitetno bijelo pšenično brašno tzv. „nuler“ i „cvajer“.
Pučki naziv za ovaj objekt bio je „Mašina“ zbog upotrebe velikih strojeva u proizvodnji.
Mlin je prestao s radom 1970. godine kao radna jedinica poduzeća „Bednja-mlin“ iz Ludbrega čije je rukovodstvo naredilo demontažu svih strojeva i odvoz u Ludbreg. Nažalost, objekt je bio prepušten propadanju, a kasnije je srušen do temelja.