Mlin/melin Josipa Čakleca

Mlin je izgrađen 1888. godine, a prestao je s radom 1953. godine. Prvobitno je bio u vlasništvu Stjepana Čakleca, a kasnije je brigu oko mlina i mlinarskih aktivnosti nastavio sin Josip Čaklec. Mlin je bio zidan od masivnog građevnog materijala, a za potrebe mlinarske proizvodnje pokretalo ga je jedno vodeno mlinsko kolo. Imao je svoju vlastitu konjsku zapregu kojom je često upravljala kao kočijaš, žena iz susjedstva, Roza Mesec. Brašno se transportiralo do obližnjih mjesta (Jurketinec, Greda, Cerje ….).
Zanimljivost proizvodnog procesa u mlinu vezana je uz postojanost zvona kod „Grota“ (gdje se sipalo žito za meljavu), nakon što se je „Grot“ ispraznio zvono je signaliziralo da je prazan i da treba nasipati žito. Ovaj priručni izum svjedoči o izuzetnoj domišljatosti vlasnika.

Potok Bistrica imao je u prošlosti golemi hidroenergetski potencijal u normalnim okolnostima, a posebno prilikom velikih kiša kada je postojala velika opasnost za život i imovinu. Tome zorno svjedoči članak objavljen u „Hrvatskim pravicama“ 1911. godine kada je našu županiju pogodilo veliko nevrijeme. Između ostalog zapisano je: „…Silno nevrijeme, koje je toga dana iznebuha zavladalo, prouzročilo je oko pol tri sata poslije podne užasan prolom oblaka. Bujica vode što se bila slila južnim rebrom Ivančice uzduž potoka Bistrice, nosila je sobom sve što je putem našla, odplavljajuć šume, vinograde, polja, kućerke i kuće, ostavljajući iza sebe tek golu gorsku krš. Nesreća je tim užasnija, što mnogi siromah seljak ostaje i bez onog komadića jadne zemlje, što mu ga pruža obično ovakav gorovit kraj. Silna voda doprla je čak i u Ivanec, poplavila neki dio kuća istoga, razorila odvodne potočne cievi (žljebove) - oštetila u velike Tauszigovu pilanu i dva Pustova mlina...“
Prisutna je bila vječita borba mještana i mlinarske industrije s prirodnim nepogodama koje su uz razne namete otežavale životni prostor i gospodarstvo. „Hrvatsko jedinstvo“ 1945. godine piše o događaju iz kronike grada Varaždina: „… 1776. bih su mlinari oporezovani novom daćom, tzv. „obalnim cenzusom“. Za svaki kotač na mlin morah su plaćati 4 for. na godinu.“
Prema navedenim činjenicama jasno se može uočiti težina mlinarskog zanata. No usprkos svemu mlinari i njihove obitelji nisu nikada oskudijevali prehrambenim namirnicama što je u ono vrijeme bila velika prednost nad ostalim mještanima.