Levanićev mlin/melin

Mlin se spominje i ucrtan je u prvom carskom mjerenju 1892. godine, a sagradio ga je Pust, veleposjednik koji je imao više mlinova.
Godine 1909., mlin je kupio mlinar Kušen i dao ga je u miraz svojoj kćeri Mariji i zetu Čirilu Levaniću. Nakon smrti Čirila 1951. godine, mlin je preuzeo sin Antun koji je nastavio obavljati mlinarski obrt sa svojom djecom. Antun je u svojoj mladosti položio mlinarski ispit i bio je kvalificirani mlinar.
Obitelj je imala i svoju kolsku zapregu za koju je bio zadužen kočijaš koji bi svako jutro odlazio po žito. Svi mlinari imali su svoja područja na kojima su sakupljali žito, a sljedećeg dana vraćali su samljeveno žito u domaćinstva. Svako domaćinstvo imalo je obilježenu platnenu vreću (žakelj). Levanićev mlin sakupljao je žito u: Selniku, Biljevcu, Čalincu, Gredi... Osim mljevenja žita, u zimskim mjesecima, u mlinu se proizvodilo i bučino ulje.
Mlinar je za plaću uzimao ušur ili mjericu tako da u mlinarskoj obitelji nije nikada nedostajalo žita za brojnu djecu. Vlasnici Čiril i Marija imali su ukupno osmero djece. Nakon 1984. godine mlin prestaje raditi zbog nedostatka količine vode koja je slijedom urbanizacije preusmjerena na gradski vodovod za domaćinstva.

Kazivala i informacije proslijedila Vesna Štruklec, kći Antuna Levanića.