Mlin/melin Ivana Stanka

Mlin se nalazio duboko u dolini Bednje i bio je zadnji na potoku Bistrici. Vlasnici su bili Ivan i Bara Stanko. Prestao je s radom 1960. godine nakon regulacije rijeke Bednje. Čitav je bio izgrađen od drvene građe. Jedno vrijeme obitelj je živjela u sklopu mlina.
Svojevremeno je ovaj mlin bio u ljetnim mjesecima omiljeno kupalište brojnih Ivančana. Za razliku od mnogobrojnih ivanečkih mlinova na koje se voda dovodila nadljevnim žljebovima ovaj mlin je pokretan vodenim kolom na principu podljevka . Nekada su se mlinovi razvrstavali na: podljevnjak, nadljevnjak, žličar (Löffelmühlen), samac, družnjak itd.
U časopisu „Napredak“ iz 1869. postoji skraćeni opis mlina: „Mlin (malin, melin) ima 2 kotača na jednom "vretenu". U ovo su izdubljene 4 škulje (luknje), u koje su učvršćena 4 križa. To je vanjsko kolo, koje ćerano vodom obraća i nutarnja. Na nutarnjem su "palci", koji obraćaju "vretenku". Ova se sastoji iz "špingelah", "štange" i dviju "rinka". Vretenka obraća "žrvanj", oko ovog se nalazi "okoluš", poput drvena obruča, u kojem se žrvanj vrti. Nad žrvnjem je "grot", a izpod ovog "žirelac", na njem visi "klepac". U žirelac pada žito, a iz ovog u kamen. Kad se žrvanj obraća, onda se klepetac trese, uslied česa pada zrnje u žrvanj. Ono u što brašno curi, zove se "škrinjica", a ono spodobno drvo ili željezo, čime se ravna, kakovo da bude brašno, finije ili deblje samljeto, zove se "sloga". Čime se voda zatvara i otvara, tomu kažu "zapor".“