Mlin/melin Franje Lončara
Ovaj mlin u proteklom razdoblju imao je nekoliko vlasnika. Prvo je bio u vlasništvu Pusta, zatim u vlasništvu Ivana Čakleca koji je zaslužan za njegovu obnovu 1949. godine, a zadnji vlasnik bio je Franjo Lončar.
U ovome mlinu obavljala se usluga mljevenja žita. Objekt je ujedno uz obavljanje mlinarske djelatnosti služio i za stanovanje obitelji.
S dvorišne strane objekta još i danas postoje arhitektonski tragovi koji ukazuju na postojanost mlina. Naime, u odnosu na današnje postojeće ušće Bistrice, voda se na ovaj mlin slijevala po drvenom kanalu na mlinsko vodeno kolo sa zadnje strane objekta. Danas uočavamo kako je nakon prestanka rada svih ivanečkih mlinova nastupilo razdoblje građevinskih radova koji su u potpunosti izmijenili nekadašnju sliku i utjecali na današnju vizualnu percepciju nekadašnjeg izgleda. Ivanečki mlinovi predstavljaju gotovo enigmu u konstrukciji mlinova i pitanju vlasništva zato što su često bili podložni promjenama, posebno u samim počecima. Zbog nedovoljnih saznanja o načinu proizvodnje mlinovi su izmakli pažnji gospodarskih povjesničara i postali su predmet proučavanja etnografa, fotografa i entuzijasta, zaljubljenika u našu zanimljivu i turbuletnu prošlost.
Posebno su hvalevrijedni bilo kakvi materijalni dokazi koji nam projiciraju sliku nekadašnjeg izgleda samog mlina kao i upotrebljavanih predmeta.
Potrebno je istaknuti ono što je karakteristično za sve ivanečke mlinove, nekada je posebno majstorstvo predstavljalo podešavanje velikih mlinskih kamena kao i sama kvalitetna izvršena radnja kojom se dobivalo fino mljeveno brašno.
Mjerenje - utvrđivanje težine žita oduvijek je bilo jako važno, u počecima su za mjerenje služile kantar vage, a kasnije se pojavljuju modernije, klasične drvene vage, koje se ponegdje mogu vidjeti još i danas.
