Ivanečki mlinovi

Ivanec je iskorištavao vodenu snagu potoka Bistrice više od 150 godina kad još nije bilo električne struje, potok Bistrica bio je prava blagodat za pogon i razvoj mlinarstva u našem kraju.
Potok Bistrica izvire u podnožju Ivančice iznad sela Prigorca, prolazi lijepim i slikovitim predjelima kroz centar Ivanca, a zatim se ulijeva u rijeku Bednju.
Nakon izvorišta strmo se spušta po kaskadama gdje su pronađene naslage sedre, što nas navodi na zaključak o nekadašnjem postojanju sustava prirodnih slapova te to možemo usporediti s Plitvičkim jezerima.
Ovaj hidroenergetski sustav je kroz protekla vremena omogućavao rad dvadeset objekata (mlinova i pilane).
Prije primjene parnog stroja, motora i elektromotora ljudi su se isključivo oslanjali i pomagali upotrebom vlastite energije i između ostalog u ovom slučaju hidroenergetskim potencijalima.
Za to su zaslužni zadovoljeni prirodni preduvjeti - velike količine vode i velika visinska razlika između izvora i ušća Bistrice koja iznosi oko 200 metara. Samim time stvorio se veliki energetski potencijal koji je omogućio tj. razvio sofisticiran sustav mlinskih kanala. Ovim kanalima se voda iz korita Bistrice (klanjca) zaustavljala na manjim vodenim branama (sporovima) i usmjeravala na drvene žljebove koji su završavali iznad mlinskog kola gdje je prisutna ekstrahacija hidroenergije.
Sam protok vode kanalima i žljebovima bio je točno propisan i strogo kontroliran, o tome svjedoče sačuvani dokumentirani povijesni spisi pojedinih mlinova. Za vrijeme velikih kiša i topljenja snijega u proljeće sav višak vode završavao je u koritu Bistrice (klanjcu) .
Sačuvani dokumenti nastali krajem 19. i početkom 20. stoljeća vjerodostojan su pokazatelj vrijednosti hidrogenskog potencijala, gdje je država tražila svoj dio temeljem propisa o korištenju vodnog dobra. Božidaru pl. Kukuljeviću je početkom 20. stoljeća dodijeljena „Dozvolbena isprava“ tj. koncesija za korištenje vodnog prava na vodotoku Bistrica.
Dio Ivanca, zvani također Bistrica posebno je zanimljiv i upečatljiv. Na ovom dijelu postojali su putevi s obje strane potoka. Koritom su vozile kolske zaprege prelazeći s jedne na drugu stranu obale, a za pješake su izgrađeni drveni mostići (brvi). U tom predjelu napajalo se blago, obitavalo je mnogo peradi (patke i guske), a žene su u bistroj vodi na drvenim koritima prale rublje od pamuka, lana i konoplje (flake). Samim ulaskom u taj dio Ivanca čulo se uvijek klopotanje kola mlinova.

Mlinovi na Bistrici uz rudarske aktivnosti bili su značajni pokretač gospodarskih aktivnosti, te su ostavili neizbrisiv trag i svakako su svojevrsni zaštitni znak grada Ivanca.
No, oni su uz primarnu svrhu proizvodnje brašna i crnog ulja (koščičnog ulja), bili i pokretači intenzivnog društvenog života u Ivancu. Ivančani su s nestrpljenjem čekali zimske večernje dane kada su se okupljali u posebnim prostorijama mlinova. Stanovnici su se osobito okupljali u mlinu Mate Friščića, Antuna Levanića i Danijela Posarića (Danekov mlin), gdje su se prerađivale koštice bundeva (tikvi) i dobivalo crno ulje, a sam proces dobivanja crnog ulja (koščičnog ulja) trajao je tri dana. Upravo zbog ovakve proizvodnje navedeni mlinovi nazivali su se, u široj regiji, tvornicama ulja. U gluhu zimsku noć sve se pušilo od prženja koštica što se moglo nadaleko i osjetiti, a čule su se i pjesme koje su pjevali okupljeni mještani. Svaki mlinar imao je neku svoju priču, šalu, dogodovštinu i legendu koju je prepričavao nazočnima. Posebno su bile zanimljive priče o dobrim i zlim copernicama koje su se oko ponoći okupljale kod mlinova. Dodatno su maštu potpirivale sjene svjetla petrolejki u samom mlinu, ali i dolazak mještana noseći u ruci petrolejku (lampaš). Svaki ivanečki mlin ima svoju bogatu povijest te su time ostavili poseban trag na našu ivanečku baštinu.
Najveći i najupečatljiviji bio je svakako Pustov mlin. Pustov mlin obilježila je proizvodnja burmuta (duhanskog šnofanca) od 1831. do 1848. godine. Nakon uvođenja austrijskog apsolutizma ova privatna tvornica preuređuje se 1849. godine u mlin na valjke. Pretpostavlja se prema veličini valjaka da je bio prvi takve tehnologije u Hrvatskoj, a dobavljen je iz Beča od tvrtke L. Nemelka. Neki od mlinova imali su uz sebe i pilanu kao što je to bilo u slučaju mlina Antuna Gotala.
Veće količine žita dopremane su kolskom zapregom, a manje u pletenim korpama i platnenim vrećama (žakelj, culek).
Osim domicilnog stanovništva žito su donosili i stanovnici iz drugih krajeva Varaždinske i Međimurske županije, posebno u mjesecima kada je Drava bila zamrznuta te se nisu mogle obavljati mlinarske aktivnosti.
Posljednji vlasnici ivanečkih melinov u Prigorcu bili su: Roza i Josip Sever, Andrija Mudri, Andrija Friščić (stari i novi mlin); u gornjem Ivancu: Ivan Čaklec (prije Pust i Lončar), Pust-Obsigerov mlin, Kukuljević-Rajterov mlin, Josip Čaklec, Mate Friščić, Šutej-Muckov mlin, Antun Gotal-Golovrščan; u Ivancu: Antun Levanić, Izidor Pavlinjak, Danijel Posarić, Alojz i Minka Milić, Dragutin Karažinec, Ivica Bukovec, Martin Hrg-Ivan Čaklec i Ivan Stanko.
Nažalost kroz proteklo razdoblje uvođenjem elektrifikacije i redukcije vodenog resursa Bistrice radi opskrbe žitelja Ivanca pitkom vodom, mnogi mlinovi su prestali s radom. Sam prestanak klopotanja mlinskog kola uzrokovalo je propadanje samih objekata - mlinova. Danas ih nailazimo u tragovima, mnogi su srušeni, a ostali se nalaze u derutnom stanju.
Velikim dijelom uz potok Bistricu ili u neposrednoj blizini ostala je prisutna flora i fauna što također treba biti jedan od važnih čimbenika za posjet, a svima nama, posebno mlađoj populaciji, svakako može i treba poslužiti kao izvor novih spoznaja.
Želja Turističke zajednice grada Ivanca je da postojeće lokalitete obilježimo Interpretacijskim tablama uz kratak pisani povijesni sadržaj i postojeću fotodokumentaciju. Table imaju primarni zadatak biti edukativni podsjetnik, prkoseći zaboravu, nekada važnoj gospodarskoj aktivnosti grada. Ujedno samom realizacijom ovoga projekta doprinosi se sadržajnoj i kvalitetnoj interpretaciji svojevrsne atrakcije u cilju turističke, kulturne i gospodarske valorizacije, a dolazi i do revitalizacije naše baštine.
Projekt „Ivanečkih melina“ traje od 2011. godine, a postav i realizacija projekta doprinos su obilježavanju 620. obljetnice prvog pisanog spomena grada Ivanca.
Gradu je danas ostala utjeha i sjećanje na ugledne mještane koji su svojim kapitalom svojevremeno držali u rukama mlinarsku industriju jednog dijela Varaždinske županije.
Samim obilaskom takozvanog „Ivanečkog mlinarskog puta“ nezaobilazan je susret s ljudima dobre ćudi koji će vas rado ugostiti i počastiti vinskom kapljicom te vam ispričati poneku priču, legendu…

Legenda
Po jednoj legendi, prigorskog rudara Jandraša, koji se kasno vraćao kući, presrele su kod mlina tri mlade žene odjevene u svilenkastu odjeću. Nakon što su ga cijele noći vukle po potoku Bistrici, dospio je do Černih mlaka gdje je više žena u crnini bukovim granama melo plesni podij oko najveće mlake. Ujutro su ga vratile na mjesto gdje su ga presrele, a on je od tada imao mnogo više sreće u životu.

Publikacija autora Borisa Jagetića Daraboša o Ivanečkim mlinovima